Sv. Franjo Asiški rodio se početkom 1182. godine u Asizu kao sin trgovca Pietra di Bernardonea i majke Pike. Kao dječak i mladić bavio se prodajom sukna, kao i njegov otac. Volio je svečanosti i raskoš. Uz te manje savršene prirodne kvalitete imao je i boljih: tankoćutnu osjećajnost, samilost prema siromasima, a bio je i ćudoredno neporočan. Aktivno je sudjelovao u oružanim sukobima između Asiza i Peruggie. Već u tom razdoblju njegova života mogle su se nazrijevati neke klice Božjega poziva.
Kad je Franjo došao iz zarobljeništva iz Peruggie te se oporavio od podulje bolesti, iako se nešto u duši bijaše već promijenio, pokušao je ipak poći za slavom. Uputio se stoga prema pokrajini Pugli, a zaustavio u Spoletu. Uzrok tome bijaše tajanstveni glas u snu, koji ga je pozivao da slijedi radije gospodara nego slugu.
Franjo se tada vratio natrag u Asiz. Da svlada ono što mu po naravi bijaše odvratno, dao se na djela herojske ljubavi prema siromasima i gubavcima. U jesen 1205. godine bijaše opet u rodnom Asizu. Tada je u crkvici Sv. Damjana tri puta čuo zov Raspetoga: “Franjo, pođi i popravi mi crkvu jer, kako vidiš, sva je u ruševinama!” Obnovio je crkvicu Sv. Damjana te ondje povučen provodio vrijeme u molitvi. Kao pokornik i Bogu posvećena osoba izjavio je: “Čujte me i shvatite dobro! Do ovog sam časa svojim ocem nazivao Petra Bernardonea, odsad s većim pouzdanjem mogu reći: Oče naš, koji jesi na nebesima, u tebe stavljam sve svoje blago i nadu i zalog svog ufanja.”
Franjino je propovijedanje palilo, a još više primjer. Potreseni njima, samo nekoliko dana kasnije pridružiše mu se prvi sudrugovi novoga načina života. Franjo ih je godinu dana poučavao, a onda počeo slati na propovijedanje. Sastavio je prvu kratku Formulu života. To je pravilo usmeno potvrdio papa Inocent III. 1209. je godina utemeljenja Reda manje braće. Potvrdivši franjevačko pravilo, Papa je ovlastio prvu dvanaestoricu male braće da posvuda propovijedaju Evanđelje. Tad je vjerojatno i sv. Franjo bio zaređen za đakona, pri čemu je i ostao.
Sv. Franjo želi postati misionar i mučenik. Nakon što je osnovao i drugi franjevački red – klarise – odjenuvši prije toga u redovničko odijelo sv. Klaru, Franjo je 1219. godine uspio doći u Svetu zemlju, gdje je propovijedao u prisutnosti dobrohotnog i razboritog sultana. Na taj je način svojim sinovima otvorio prostrano polje misionarskoga rada na Bliskom istoku. Vrativši se s Istoka, Franjo se bavio unutarnjom organizacijom svoga reda. U to je vrijeme unutar franjevačke zajednice među Franjinim učenicima nastala rasprava koju su neki životopisci možda i uveličali. Crkveni povjesničar Lortz piše o tome: “Nikada se u tijeku crkvene povijesti nije pokazala tako sjajno tajanstvena snaga najživotnije poslušnosti kao u Franji.”
Franjo je dvije godine prije smrti primio svete rane. Teško bolestan, Franjo se dao prenijeti u crkvu Sv. Marije anđeoske, na mjesto gdje je jasno upoznao svoj životni poziv. Položen na golo tlo, umro je uz pjevanje 141. psalma u subotu 3. listopada 1226. Toma Celano piše: „Smrt je pjevajući primio“. U svojoj slavnoj “Pjesmi brata Sunca” smrt je nazvao “sestricom”, on ju je kao takvu radosno i dočekao. Papa Grgur IX. dvije godine nakon Franjine smrti proglasio ga je svetim. Isti je Papa odredio da mu se pokraj Asiza podigne dvostruka veličanstvena bazilika. U nju je 1230. godine bilo preneseno svečevo tijelo. Danas se Franjino tijelo čuva u donjoj bazilici na povišenom mjestu.
Klara Offreduccio rodila se 16. srpnja 1194. godine u gradu Asizu u plemićkoj obitelji kao najstarija kći Favaronea i Hortulane, iz čijih je usta najprije primila vjersko znanje. Tijekom samog djetinjstva pokazivala je svoje uzorno ponašanje, talente, tričave je stvari smatrala bezvrijednima, pružala je ruku siromasima, a da njezina žrtva bude Bogu što milija vlastitom je tijelu uskraćivala biranu hranu. Potajno je ispod skupocjenih haljina nosila pokornički pojas.
A kad je glas o sv. Franji stigao do nje, žarko ga je željela upoznati. Kasnije se Klara u pratnji Bone di Guelfuccio tajno redovito sastajala s Franjom, koji je dolazio s Filipom Longom, te je sve više bila privučena njegovim idealom evanđeoskog života.
Roditelji su Klaru obećali jednom bogatom mladiću, pa je ova biljčica sv. Franje u noći s 18. na 19. ožujka 1212. godine pobjegla iz doma svojih roditelja. Prvo odlazi u Porcijunkulu gdje su je dočekali Franjo i braća i odsjekli joj kosu, a zatim ju Franjo sakriva u samostan benediktinki, gdje ju rođaci ipak pronalaze, no Klara ostaje ustrajna u svom predanju Bogu.
Nakon nekoliko dana preselila se u crkvu sv. Anđela, a onda u obnovljenu crkvu sv. Damjana, gdje ostaje do kraja svoga života. Ubrzo su joj se priključile njene rođene sestre Katarina (koja je kasnije uzela ime Janja) i ostale (najvjerojatnije još tri). Nakon smrti Klarinog oca, u crkvu sv. Damjana došla je i Hortulana, Klarina majka.
Ubrzo se i glas o djevici Klari proširio po obližnjim pokrajinama, te su mnoge žene i djevojke pohrlile u samostane, baš kao što su mladići stupali u Red.
Tako je Klara osnovala Drugi red franjevačke obitelji. Klarise su kontemplativan red koji živi prema dva pravila: onom napisanog od same Klare iz 1253. te onom pape Urbana IV. iz 1263., kojim se oslobađalo poglavare Prvog franjevačkog Reda brige o klarisama. Ta je podjela prisutna do današnjeg dana, iako velika većina samostana prihvaća Pravilo sv. Klare. Klarise provode život u predanju Bogu kroz molitvu i rad unutar zajednice, živeći isključivo od Božje providnosti.
Klara je umrla 11. kolovoza 1253. godine, a 15. kolovoza 1255. godine proglašena je svetom. Dva dana prije smrti Klara je od pape dobila povlasticu da smiju ona i sestre živjeti u potpunom siromaštvu, kako osobnom tako i zajedničkom. Godine 1958. proglašena je zaštitnicom televizije na temelju legende kako je zbog bolešću iniciranom nemogućnosti odlaska na svetu misu vidjela „prijenos mise“. Poznata je po svojim čudima za vrijeme i nakon života. Najpoznatije je ono tjeranja Saracena u bijeg nakon neuspješnog napada na samostan.
Ovaj najstroži ženski red na svijetu danas ima 950 samostana u svijetu s 20 000 redovnica.
Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 20. listopada 2010.
Draga braćo i sestre, danas vam želim govoriti o jednoj od žena iz Srednjega vijeka koja je pobuđivala silno divljenje kod ljudi: riječ je o svetoj Elizabeti Ugarskoj, zvanoj također Elizabeta Tirinška.
Rođena je 1207. Njezin je otac bio Andrija II., bogati i moćni ugarski kralj, koji je, da bi ojačao političke veze, oženio njemačku groficu Gertrudu iz Andechs-Meranije, sestru svete Hedvige, žene šleskoga grofa. Elizabeta je, zajedno sa sestrom i trojicom braće, živjela na ugarskom dvoru samo prve četiri godine djetinjstva. Voljela je igre, glazbu i ples; redovito je molila svoje molitve i pokazivala posebnu pozornost prema siromašnima, kojima je pomagala lijepom riječju ili djelima ljubavi.
Njezino je djetinjstvo naprasno prekinuto kada su, iz dalekog Thüringena, stigli konjanici da je odvedu u njeno novo sjedište u središnjoj Njemačkoj. Prema običajima toga doba, naime, njezin je otac utanačio da Elizabeta postane tirinška princeza. Landgraf, to jest grofa toga kraja, bio je jedan od najbogatijih i najutjecajnijih europskih vladara na početku 13. stoljeća, a njegov je dvorac bio središte raskoši i kulture. Ali iza slavlja i prividne slave skrivalo se častohleplje feudalnih knezova, koji su često jedni s drugima ratovali i bili u sukobu s kraljevskim i carskim vlastima. U takvim okolnostima, landgraf Hermann je rado prihvatio zaruke između svoga sina Ludovika i ugarske princeze. Elizabeta je otputovala iz svoje zemlje s bogatim mirazom i velikom pratnjom, uključujući i njezine osobne sluškinje, od kojih su joj dvije ostale vjerne prijateljice do kraja. Upravo su nam one ostavile dragocjene informacije o svetičinom djetinjstvu i životu.
Nakon dugog putovanje stigli su u Eisenach, odakle su se trebali uspeti prema tvrđavi Wartburg, golemom dvorcu koji se izdizao iznad grada. Tu su proslavljene zaruke između Ludovika i Elizabete. U narednim godinama, dok je Ludovik pekao viteški zanat, Elizabeta i njezine drugarice su učile njemački, francuski, latinski, glazbu, književnost i vezenje. Usprkos činjenici da su zaruke bile dogovorene zbog političkih razloga, između dvoje mladih se rodila iskrena ljubav, jačana vjerom i željom da vrše Božju volju. U dobi od 18 godina, nakon očeve smrti, Ludovik je počeo vladati Thüringenom. Elizabeta je međutim postala predmetom potajnih kritika, jer njezin način ponašanja nije odgovarao životu na dvoru. Tako ni samo ženidbeno slavlje nije bilo raskošno i dio sredstava namijenjenih za troškove gozbe bio je ustupljen siromasima. U svojoj dubokoj osjetljivosti Elizabeta je vidjela proturječje između vjere koju se ispovijeda i kršćanske prakse. Nije trpjela kompromise. Jednom prilikom, ušavši o svetkovini Uznesenja u crkvu, skinula je krunu, položila je pred križ i ostala prostrta na tlu pokrivena lica. Kada ju je svekrva prekorila zbog te geste, ona je odgovorila: “Kako mogu ja, bijedno stvorenje, nastaviti nositi krunu zemaljskog dostojanstva, kada vidim moga Kralja Isusa Krista okrunjena trnjem?” Kako se ponašala pred Bogom, jednako se tako ponašala prema podređenima. Među “Izrekama četiriju sluškinja” nalazimo ovo svjedočanstvo: “Nije jela hranu ako nije bila sigurna da ona potječe od vlasništva i legitimnih dobara svoga supruga. Dok se suzdržavala od nezakonito stečenih dobara, nastojala je također nadoknaditi štetu onima kojima je počinjeno nasilje” (br. 25 i 37). Bila je pravi primjer za one koji vrše odgovorne zadaće: vršenje vlasti, na svakoj razini, mora se živjeti kao služenje pravdi i ljubavi, u stalnom traženju općeg dobra.
Elizabeta je često činila djela milosrđa: davala je jesti i piti onima koji su kucali na njezina vrata, dijelila je odjeću, plaćala dugove, brinula se za bolesne i pokapala mrtve. Kada bi silazila sa svoga dvorca, često je sa svojim sluškinjama odlazila u kuće siromaha, noseći im kruh, meso, brašno i druge namirnice. Osobno je dijelila hranu i pažljivo provjeravala odjeću i ležajeve siromaha. S tim je njezinim ponašanjem upoznat muž, kojemu ne samo da se to nije svidjelo, već je onima koji su je optuživali odgovarao: “Sve dok ne proda dvorac, ja sam zadovoljan!” U taj se kontekst smješta čudo o kruhu preobraženom u ruže: dok je Elizabeta išla putom sa svojom pregačom punom kruha naišla je na supruga koji ju je pitao što to nosi. Ona je raširila pregaču i, namjesto kruha, u pregači osvanuše prelijepe ruže. Taj simbol ljubavi je često prisutan u prikazivanju lika svete Elizabete.
Njezin je brak bio veoma sretan: Elizabeta je pomagala mužu izdići svoje ljudske osobine na nadnaravnu razinu a on je, zauzvrat, štitio suprugu u njezinoj velikodušnosti prema siromašnima i u njezinim pobožnostima. Sve više zadivljen velikom vjerom svoje supruge, Ludovik, osvrćući se na njezinu pažnju prema siromasima, reče joj: “Draga Elizabeto, Krist je taj kojeg si oprala, nahranila i za kojeg si se pobrinula”. To je jasno svjedočanstvo kako vjera i ljubav prema Bogu i prema bližnjemu jačaju obiteljski život i još više produbljuju bračno jedinstvo.
Mladi je par našao duhovnu potporu kod manje braće, koja su se, počev od 1222., širila grofovijom Thüringen. Elizabeta je izabrala brata Rüdigera za duhovnog vođu. Kada joj je on ispripovijedao obraćenje mladog i bogatog trgovca Franje iz Asiza, Elizabeta je s još više oduševljenja prionula kršćanskom životu. Od tog je trenutka bila još odlučnija slijediti siromašna i raspeta Krista, prisutna u siromašnima. I kada joj se rodilo prvo dijete, nakon kojeg je slijedilo još dvoje, naša svetica nije nikada zanemarila svoja djela ljubavi. Pomogla je, među ostalim, manjoj braći sagraditi u Halberstadtu samostan, čiji je poglavar postao brat Rüdiger. Duhovno vodstvo Elizabete preuzeo je tako Konrad iz Marburga.
Tešku kušnju je predstavljao oproštaj od supruga, krajem 1227., kada se Ludovik IV. pridružio križarskom pohodu cara Fridrika II., podsjećajući suprugu da je to bila tradicija za vladare Thüringena. Elizabeta je odgovorila: “Neću te sprječavati. Dala sam samu sebe Bogu i sada moram dati i tebe”. Groznica je, međutim, desetkovala Ludovikove postrojbe te je i on sam obolio i umro u Otrantu, prije nego se ukrcao na brod, u rujnu 1227., u dobi od 27 godina. Elizabeta, doznavši tu vijest, toliko se ražalostila da se povukla u osamu, ali se zatim, ojačana vjerom i utješena nadom da će supruga ponovno ugledati u nebu, ponovno počela zanimati za poslove kraljevstva. Čekala ju je, međutim, druga kušnja: njezin je rođak uzurpirao vlast u Thüringenu, izjavivši da je pravi Ludovikov nasljednik i optužujući Elizabetu da je pobožna žena koja je nesposobna vladati. Mlada udovica, s troje djece, izbačena je iz dvorca u Wartburgu i počela tražiti mjesto gdje će se skloniti. Samo su dvije njezine sluškinje s njom ostale, pratile je i povjerile troje djece brizi Ludovikovih prijatelja. Putujući po selima, Elizabeta je radila gdje bi je primili, pomagala je bolesne, prela i kuhala. Tijekom te kalvarije koju je podnosila s velikom vjerom, strpljivošću i predanošću Bogu, neki rođaci, koji su joj ostali vjerni i smatrali nezakonitim rođakovu vladavinu, rehabilitirali su njezino ime. Tako je Elizabeta, na početku 1228., primila pripadajuće joj prihode te se povukla u obiteljski dvorac u Marburgu, gdje je boravila sa svojim duhovnim vođom fra Konradom. Upravo je ovaj potonji izvijestio papu Grgura IX. o slijedećem događaju: “Na Veliki petak 1228., ruku položenih na oltar u kapeli svoga grada Eisenacha, gdje je primila manju braću, u prisutnosti neke braće i rođaka, Elizabeta se odrekla vlastite volje i svih ispraznosti svijeta. Htjela se odreći i svih posjeda, ali sam je ja od toga odgovorio iz ljubavi prema siromasima. Malo nakon toga izgradila je bolnicu, primila u nju bolesne i invalide i posluživala za svojim stolom najbjednije i najusamljenije. Nakon što sam je prekorio zbog toga, Elizabeta je odgovorila da je od siromaha primala posebnu milost i poniznost” (Epistula magistri Conradi, 14-17).
Možemo otkriti u toj tvrdnji određeno mistično iskustvo slično onom koje je doživio sveti Franjo: Asiški je siromah izjavio, naime, u svojoj oporuci, da se, služeći gubavce, ono što mu je prije bilo gorko pretvorilo u slatkoću duše i tijela (Testamentum, 1-3). Elizabeta je provela posljednje tri godine u bolnici koju je osnovala, poslužujući bolesne, bdijući uz uzglavlje umirućih. Nastojala je uvijek vršiti najniže službe i odbojne poslove. Ona je postala ono što bismo nazvali ženom posvećenom u svijetu (soror in saeculo) i osnovala, zajedno s drugim svojim prijateljicama, odjevenim u sivu odjeću, redovničku zajednicu. Nije slučajno zaštitnica Trećeg reda svetog Franje i Franjevačkog svjetovnog reda.
U listopadu 1231. oboljela je od jake groznice. Kada se pronijela vijest o njezinoj bolesti, mnoštvo je naroda pohrlilo vidjeti ju. Nakon desetak dana, zatražila je da se vrata zatvore, kako bi ostala sama s Bogom. U noći 17. studenoga slatko je usnula u Gospodinu. Svjedočanstva o njezinoj svetosti bila su toliko brojna i takva da ju je, svega četiri godine kasnije, papa Grgur IX. proglasio svetom i iste je godine posvećena lijepa crkva podignuta u njezinu čast u Marburgu.
Draga braćo i sestre, u liku svete Elizabete vidimo kako vjera, prijateljstvo s Kristom stvaraju osjećaj pravednosti, jednakosti svih, prava drugih ljudi i stvaraju ljubav i milosrdnost. Iz te milosrdnosti rađa se također nada, sigurnost da nas Krist ljubi i da nas Kristova ljubav čeka i čini nas tako kadrima nasljedovati Krista i vidjeti Krista u drugima. Sveta nas Elizabeta poziva ponovno otkriti Krista, ljubiti ga, imati vjere i tako naći pravu pravednost i ljubav, kao i radost da ćemo jednoga dana biti uronjeni u Božju ljubav, u radost vječnosti s Bogom.
Sv. Ljudevit je temelje ljudsko-kršćanskog odgoja i obrazovanja stekao u svojoj obitelji, osobito od majke. Blanka Kastiljka, majka sv. Ljudevita bila je sveta i krjeposna žena, odgajala ga je u pravom kršćanskom duhu. Odraz njegova kraljevanja i služenja nosio je obiteljski pečat. Tijekom cijeloga svog kraljevanja i služenja sv. Ljudevit temeljio je svoj poziv i poslanje na evanđelju. Nadahnjivao se evanđeljem po uzoru na sv. Franju Asiškog, „prelazeći iz evanđelja u život i iz života u evanđelje“ (Pravilo OFS-a, 4.). S tim u vezi, sv. Ljudevit je obnašanje kraljevske službe shvaćao kao odgovorno služenje Bogu i čovjeku, posebno prema siromašnima i potrebitima. Bio je ljubitelj mira i pravde. U cjelokupnom svojem kraljevanju (služenju) shvatio je da je bit njegova služenja, služenje siromasima.
Sv. Ljudevit je promicao kulturni, intelektualni i teološki procvat. Suutemeljitelj je glasovitog sveučilišta Sorbone u Parizu. Zahvaljujući sv. Ljudevitu Francuska je za vrijeme njegova kraljevanja i služenja bila kulturno središte Europe. Družio se s najznamenitijim teolozima svoga vremena: franjevcem sv. Bonaventurom, OFM i dominikancem sv. Tomom, OP.
„Uspomene na sv. Ljudevita“ koje je napisao Ljudevitov prijatelj Jean de Joinville:
Kralj je bio tako darežljiv da bi posvuda kuda je po svome kraljevstvu prolazio, dijelio obilnu milostinju siromašnim crkvama, bolnicama za gubavce, općim bolnicama, svratištima te siromašnim malim plemićima. Svaki dan bi davao obilno hrane siromasima ne računajući one koji su jeli u njegovoj sobi. Više put sam vidio kako im sam reže kruh i daje piti.
Kralj je od ranog djetinjstva imao samilost prema siromasima i patnicima; i bijaše običaj svagdje, kuda bi kralj došao, da se u njegovoj kući nahrani 120 siromaha kruhom, mesom, ribom, da im se dade vina, i to svaki dan.
U Korizmi i Adventu broj bi se siromaha povećavao. Više put se događalo da bi kralj sam posluživao siromahe stavljajući hranu pred njih, režući im meso te bi im na odlasku sam dijelio novac.
Kraljeva je pobožnost i nutarnja umrtvljenost sličila redovničkoj. Sudjelovanje u bogoslužju, misi, časoslovu sačinjavalo je velik dio njegova dana. I sam bi sa svojim kapelanom recitirao psalme i himne. Časoslov bi na pobudu svima molio i na putovanju.
Oporuka sv. Ljudevita jednom od sinova (jedan od najkarakterističnijih dijelova Oporuke):
Predragi sine, ponajprije te poučavam da ljubiš Gospodina, Boga svoga, svim srcem i svom svojom snagom. Bez toga, naime, nema spasenja.
Neka ti je srce blago kad je riječ o siromasima, bijednima i žalosnima. Pritječi im u pomoć prema svojim mogućnostima i tješi ih. Bogu budi zahvalan za sva dobročinstva što ti ih je udijelio i tako ćeš biti dostojan da primiš i veća. Prema podložnicima budi pravedan te se u tom drži crte pravednosti i ne skreći ni desno ni lijevo. Dok nisi siguran gdje je istina, više budi na strani siromaha nego bogataša. Pomno pazi da svi tvoji podložnici čuvaju pravednost i mir. (Oporuka sinu cjelovito je objavljena u: Franjevački časoslov. Dodatak Časoslovu Rimskog obreda, IV., 2. kolovoza – 29. studenoga, Vijeće franjevačkih zajednica i Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1984., str. 37.-39. ).
MOLITVA SV. LJUDEVITU Bože, Oče naš,
zahvaljujemo ti za čudesa koja si izvršio u svome sluzi svetom Ljudevitu. On je posvetio svoj život u službi Kraljevstva po primjeru svetoga Franje Asiškoga. Zbog toga je, zajedno sa svetom Elizabetom Ugarskom, izabran za suzaštitnika Franjevačkoga svjetovnog reda. Molimo ga da bude uz nas i uz cijelu Franjevačku obitelj.
Sveti Ljudevite,
ti, koji si svoje krštenje smatrao najvećim primljenim darom, oživi u nama milost našega krštenja i našega zavjetovanja ubratstvu Franjevačkoga svjetovnog reda.
Ti, koji si svakoga dana razmatrao Božju riječ, pomozi nam da živimo Evanđelje, suobličujući svoj život Isusu, siromašnom i raspetom, i predajući ga za ljubav naše braće.
Ti, koji si već u mladosti razumio opasnost grijeha, pomozi mladima u Franjevačkoj mladeži da rastu u ispravnosti srca i vjernosti vlastitome krštenju.
Ti, koji si bio muž i ljubljeni otac, pomozi našim obiteljima da budu kvasac jedinstva i mira u našemu svijetu.
Ti, koji si služio siromašnima i koji si tražio pravdu i mir, otvori naše srce potrebama tolike naše braće i sestara u poteškoćama i pruži nam smjelost da se hrabro zauzmemo za život i obitelj.
Ti, koji si hrabro svjedočio vjeru u Krista Gospodina u stranoj zemlji, vodi nas u velikodušnom zanosu za novu evangelizaciju.
Gospodine,
po primjeru i zagovoru svetoga Ljudevita, daj nam da ostvarujemo svaku našu odluku prelazeći iz Evanđelja u život i iz života u Evanđelje, upirući pogled u život nebeski.
Amen.
Dragi vjernici,
dobro došli na novu internet stranicu
Hrvatske katoličke župe Frankfurt.
Nakon dužeg vremena pokrenuli smo novu župnu stranicu i nadamo se da će nam svima biti na korist i blagoslov.
Ovim putem Vas molimo, ukoliko uočite neku pogrešku ili imate prijedlog, obratite nam se na mail:
admin@hkz-frankfurt.de
HVALA!
MIR i DOBRO!
Vaša Hrvatska katolička župa Frankfurt
Kako bismo poboljšali iskustvo posjetitelja naše web stranice, koristimo razne alate za poboljšanje i analitiku. Ova usluga omogućuje nam praćenje načina na koji posjetitelji koriste našu stranicu, primjerice pregledane stranice i vrijeme provedeno na njima. Ove informacije pomažu nam bolje razumjeti interese naših korisnika i prilagoditi sadržaj radi poboljšanja. Molimo vas da se upoznate s našom politikom privatnosti kako biste saznali više o tome kako se prikupljaju i koriste podaci.
