Krštenje je prvi i temeljni sakrament Crkve, “vrata” u Kristovu zajednicu. Isus je rekao: “Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se”. Ovaj sakrament nas čisti od istočnoga grijeha kao i od svih drugih grijeha i daje nam posvetnu milost te po njemu postajemo djeca Božja, braća Kristova, članovi Crkve i baštinici Neba. Onaj tko nije primio krštenje ne može primiti ni jedan drugi sakrament. Krštenje je vidljivi znak da postajemo slični, “suobličeni” Isusu Kristu, prvom Božjem odabraniku, slični Kristu u njegovoj smrti, ukopu i uskrsnuću. Stoga su kršćani od davnine krštenje najsvečanije slavili redovito u vazmenoj noći između Velike subote i Uskrsa, kad Crkva slavi Kristov vazam (Pashu), tj. njegov prijelaz s ovog svijeta k Ocu po smrti i uskrsnuću. Krštenikov prolaz kroz smrt, ukop i uskrsnuće s Kristom lijepo simbolizira uronjavanje krštenika u vodu.
Potvrda – Krizma je sakrament Duha Svetoga kojega može primiti samo krštena osoba jednom u životu. Po ovom sakramentu krštenik prima puninu dara Duha Svetoga da bi svojim životom i vjerom svjedočio živu prisutnost Isusa Krista. Riječ potvrda jest prijevod lat. riječi confirmatio, a ova dolazi od glagola confirmare što znači “učvrstiti”, “ojačati”. Primiti Duha Svetoga znači primiti Duha Branitelja i Tješitelja, treću božansku osobu Presvetog Trojstva, koga nam je Isus poslao. Po njemu imamo zaštitu u cijeloj Crkvi i uvodimo se u cjelokupnu istinu koju je Isus svojim životom čovjeku objavio. Duh Sveti jest Duh Oca i Sina. To je veza, vječna ljubav između Oca i Sina. Uloga Duha Svetoga posebno je bila vidljiva u prvoj Crkvi. Snagom Duha Svetoga apostoli su neustrašivo propovijedali Isusov nauk – Evanđelje, činili su čudesne znakove i mnoge su obratili da prigrle puninu spasenja darovanu po Kristu. Da bi netko mogao pristupiti potvrdi, treba biti: kršten, u stanju milosti (tj. u prijateljstvu s Bogom i ljudima), prikladno poučen i kadar obnoviti krsna obećanja. U krštenju krštenik prima po prvi put Duha Svetoga a puninu Duha postiže u sakramentu potvrde. U ovom sakramentu prima sedam darova Duha Svetoga: mudrost, razum, savjet, jakost, znanje, pobožnost i strah Božji. Te darove Crkva smatra redovitim darovima Duha Svetoga, a izvanredni darovi nazivaju se karizme. Karizma je posebni dar koji se daje pojedincima za dobro cijele Crkve. Ako se čovjek kao vjernik upita koji je najvažniji događaj u povijesti čovječanstva, sa sigurnošću možemo odgovoriti da je to život, smrt i uskrsnuće Isusa Krista, Spasitelja svijeta. U euharistiji se upravo slavi spomen na taj najveći događaj, jer u sebi sadrži spasenjsko djelovanje na svakog čovjeka koji svojim srcem vjere pristupa ovom slavlju.
(Sv. Pričest) Euharistija ili “Gospodnja večera” najpotpunije je vidljivo očitovanje našega zajedništva vjere s Bogom i jedinstva svega Božjega naroda na zemlji. Sam Isus Krist slavio je starozavjetnu vazmenu (pashalnu) večeru i često sudjelovao u drugim religioznim gozbama svoga vremena. On je čudesnim umnažanjem kruha, svojim govorom o kruhu života te prispodobom o kraljevskoj svadbenoj večeri navijestio da će svojoj Crkvi ostaviti gozbu kao novi oblik štovanja Boga i bratskog okupljanja vjernika. To je Isus vidljivo učinio na Posljednjoj večeri prije svoje muke. Tu je svoje učenike poučavao i bodrio da ustraju u jedinstvu i ljubavi, molio je za njih i za sve ljude svoju velikosvećeničku molitvu (Iv 17) i na kraju je uzeo kruh, izrekao hvalu Bogu, razlomio kruh i dao ga učenicima govoreći: “OVO JE MOJE TIJELO KOJE SE ZA VAS DAJE. OVO ČINITE MENI NA SPOMEN”. Zatim im je pružio čašu s vinom govoreći: “OVA JE ČAŠA NOVI SAVEZ U MOJOJ KRVI, KOJA SE ZA VAS PROLIJEVA”. Tako se Isus u znakovima kruha i vina sav predao Ocu i ljudima. Na Posljednjoj večeri ustanovio je Euharistiju, Gospodnju večeru ili misu kao “spomen-čin” svoga potpunog predanja, svog žrtvovanja. Predvođenje slavlja svete mise je preko apostola povjereno biskupima i svećenicima da zajedno sa cijelom Crkvom, svim vjernicima slave Kristovo otajstvo spasenja. Misa je sakrament Isusove žrtvene hvale Bogu. U njoj se znakovito, “sakramentalno” slavi i obnavlja Isusova žrtva za naše spasenje, njegova smrt i uskrsnuće. Blagujući posvećeni kruh i vino, primamo Isusovo tijelo “koje se za nas daje”, i njegovu krv “koja se za nas prolijeva” i time se u potpunosti sjedinjujemo s Kristom. Vjernici se okupljaju na slavlje euharistije – svete mise da budu zajedno s Kristom te da po pričesti postanu Otajstveno Tijelo Kristovo – Crkva. Euharistiju ili svetu misu dijelimo na dva velika dijela: služba riječi i euharistijska služba. Služba riječi nas želi pripremiti na sakramentalni susret s Kristom u euharistijskoj pričesti. Euharistijska služba je središnji dio svete mise u kojem se slavi spomen-čin Isusove muke, smrti i uskrsnuća kada kruh i vino posvećenjem postaju nova stvarnost Kristova tijela i njegove krvi te se uvijek iznova predaju cijelom čovječanstvu kao dar spasenja.
Po sakramentu pomirenja ili ispovijedi Bog preko svećenika oprašta sve učinjene grijehe koje iskreno ispovjedimo. Za ovaj sakrament imamo tri naziva: sakrament pomirenja – pomirujemo se s Bogom, s ljudima i sa samima sobom; sakrament ispovijedi – ispovijedamo i pred svećenikom, službenikom Crkve, Bogu priznajemo grijehe; sakrament pokore – izvršavamo pokoru za grijehe koje smo počinili. Da bi sakrament bio cjelovit i potpun trebaju biti uključena sva tri značenja sakramenta. Isus je ustanovio ovaj sakrament kad se poslije uskrsnuća ukazao svojim učenicima i rekao im: “Primite Duha Svetoga. Kojima oprostite grijehe, oprošteni su im, kojima zadržite, zadržani su im.” (Mt 20,22). Ispovijed je nenadomjestivo čišćenje duše i duhovnog mira po kojem se čovjeku opraštaju grijesi, a samim time biva ojačan u borbi protiv grijeha, daje mu duhovnu slobodu, jača vjeru, potiče na unutarnju promjenu i djela milosrđa. Da bi se dobro i plodonosno ispovjedili potrebno je sljedeće:
– ispitati savjest
– iskreno se pokajati za grijehe
– čvrsto odlučiti da više nećemo griješiti
– iskreno ispovjediti sve grijehe
– izvršiti zadanu pokoru
Sam čin ispovijedi sastoji se od dva dijela: priznavanja grijeha u kojem se čovjek djelovanjem Duha Svetoga obraća i priznaje grijehe i svećenikovo odrješenje koji u Kristovo ime podjeljuje oproštenje i određuje način zadovoljštine, tj. pokore za grijehe. S misterijem patnje suočavamo se osobito u bolesti. U bolesti, vlastitoj ili tuđoj, doživljavamo što znači trpjeti i biti ispunjen strahom i tjeskobom pred neizvjesnom budućnošću i pred smrću. Bolest je iskušenje za našu vjeru, za naše pouzdanje i za našu ljubav. S patnjom i s bolešću se treba suočiti. Tek tada možemo naslutiti i doživjeti koji je njihov “smisao”. Koji je “smisao” patnje i bolesti u Božjem naumu (planu) spasenja i oslobođenja čovjekova i svega stvorenja, mi kršćani otkrivamo u Isusu Kristu, koji je bio posebno pažljiv prema onima koji su trpjeli: poklanjao im je svoju prisutnost, oslobađao ih je tjeskobe i grijeha, na čudesan ih je način ozdravljao. Isus je svojoj zajednici – Crkvi – povjerio da bude prisutna među bolesnima i svima koji pate i da se za njih brine onako kako im je on bio prisutan i kako se on brinuo za njih. Samom ovom brigom ustanovio je sakrament bolesničkog pomazanja.
Sakrament bolesničkog pomazanja je susreta uskrslog Krista i njegove zajednice (Crkve) s bolesnom braćom. Ovim sakramentom bolesnik prima milost Duha Svetoga, snagu da izdrži u patnji te lakše podnosi boli. Bolesniku se ovim sakramentalnim pomazanjem također opraštaju grijesi ako se bolesnik ne može ispovjediti. Sakrament bolesničkog pomazanja može se dijeliti svim vjernicima koji su teže bolesni (npr. prije operacije uslijed opasne bolesti, starijim i bolesnim osobama kojima su snage znatno popustile i sl.). Kada se ovaj sakrament dijeli umirućima tada se dijeli POPUDBINA (hrana za putovanje u vječni život).
(Sveti Red) Po vjeri i krštenju svi pripadamo Božjem narodu, a samim time svi smo ubrojeni u “opće svećenstvo”, dionici Kristova svećeništva. Kao vjernici poslani smo naviještati Krista raspetoga, njegovo Evanđelje kud god koračamo u životu. Osim općeg svećeništva svih vjernika u Crkvi postoji i posebna služba, posebno svećeništvo koje nazivamo “ministerijalno svećeništvo” (naziv “ministerijalni” dolazi od latinske riječi koja znači “služenje”, “služba”). Ta se posebna služba u Crkvi povjerava sakramentom svetoga reda. Ovaj sakrament svetog reda ustanovio je Isus na posljednjoj večeri kad je nakon blagoslova kruha i vina rekao svojim učenicima: “Ovo činite meni na spomen”. Svećenički red jest sakrament po kojemu se osobe posvećuju za predvodnike i učitelje Kristove zajednice, na poseban su način znak prisutnosti Isusa Krista koji je u punom smislu jedini Svećenik i Glava Crkve. Ovaj sakrament primaju biskupi, svećenici i đakoni. Kolegij (zbor) biskupa, na čelu kojega se nalazi rimski biskup (papa), i kolegij (zbor) prezbitera (svećenika), koji predvodi biskup, vidljivo označuju Isusa Krista kao jedinog Predvodnika i Glavu Crkve. Oni su tako i znak jedinstva Crkve koju u jedno povezuje Kristov Duh. Trenutci kada dvoje ljudi, koji su spoznali da se vole, definitivno odlučuju započeti novi, zajednički život, spadaju u najznačajnije trenutke njihova života. Velik je i neizreciv misterij ljubavi između muškarca i žene koji se za cio život “predaju” jedno drugome da svoju ljubav žive neopozivo i do kraja vjerno. To je tolika tajna da je bračna ljubav između muža i žene u biblijskom govoru “znak” (simbol, slika) Božje ljubavi prema njegovu narodu.
Kršćanska je ženidba sakrament, tj. “vidljivi znak” “nevidljive” Božje prisutnosti i ljubavi u životu bračnih drugova. Time veličina i ljepota ljudske ljubavi dobiva novi smisao: kršćanska je ženidba trajni “znak” Saveza ljubavi što ga je Bog sklopio s čovječanstvom u Isusu Kristu; kršćanska je ženidba “znak” ljubavi koju Bog dariva supruzima i kojom ih povezuje sa sobom; ona je sakrament i zato što na otajstven način izražava vjeru i nadu muža i žene da njihova ljudska ljubav može postati mnogo više nego što jest jer se temelji na Božjoj ljubavi i vjernosti.
Krštenje je prvi i temeljni sakrament Crkve, “vrata” u Kristovu zajednicu. Isus je rekao: “Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se”. Ovaj sakrament nas čisti od istočnoga grijeha kao i od svih drugih grijeha i daje nam posvetnu milost te po njemu postajemo djeca Božja, braća Kristova, članovi Crkve i baštinici Neba. Onaj tko nije primio krštenje ne može primiti ni jedan drugi sakrament. Krštenje je vidljivi znak da postajemo slični, “suobličeni” Isusu Kristu, prvom Božjem odabraniku, slični Kristu u njegovoj smrti, ukopu i uskrsnuću. Stoga su kršćani od davnine krštenje najsvečanije slavili redovito u vazmenoj noći između Velike subote i Uskrsa, kad Crkva slavi Kristov vazam (Pashu), tj. njegov prijelaz s ovog svijeta k Ocu po smrti i uskrsnuću. Krštenikov prolaz kroz smrt, ukop i uskrsnuće s Kristom lijepo simbolizira uronjavanje krštenika u vodu.
Potvrda – Krizma je sakrament Duha Svetoga kojega može primiti samo krštena osoba jednom u životu. Po ovom sakramentu krštenik prima puninu dara Duha Svetoga da bi svojim životom i vjerom svjedočio živu prisutnost Isusa Krista. Riječ potvrda jest prijevod lat. riječi confirmatio, a ova dolazi od glagola confirmare što znači “učvrstiti”, “ojačati”. Primiti Duha Svetoga znači primiti Duha Branitelja i Tješitelja, treću božansku osobu Presvetog Trojstva, koga nam je Isus poslao. Po njemu imamo zaštitu u cijeloj Crkvi i uvodimo se u cjelokupnu istinu koju je Isus svojim životom čovjeku objavio. Duh Sveti jest Duh Oca i Sina. To je veza, vječna ljubav između Oca i Sina. Uloga Duha Svetoga posebno je bila vidljiva u prvoj Crkvi. Snagom Duha Svetoga apostoli su neustrašivo propovijedali Isusov nauk – Evanđelje, činili su čudesne znakove i mnoge su obratili da prigrle puninu spasenja darovanu po Kristu. Da bi netko mogao pristupiti potvrdi, treba biti: kršten, u stanju milosti (tj. u prijateljstvu s Bogom i ljudima), prikladno poučen i kadar obnoviti krsna obećanja. U krštenju krštenik prima po prvi put Duha Svetoga a puninu Duha postiže u sakramentu potvrde. U ovom sakramentu prima sedam darova Duha Svetoga: mudrost, razum, savjet, jakost, znanje, pobožnost i strah Božji. Te darove Crkva smatra redovitim darovima Duha Svetoga, a izvanredni darovi nazivaju se karizme. Karizma je posebni dar koji se daje pojedincima za dobro cijele Crkve. Ako se čovjek kao vjernik upita koji je najvažniji događaj u povijesti čovječanstva, sa sigurnošću možemo odgovoriti da je to život, smrt i uskrsnuće Isusa Krista, Spasitelja svijeta. U euharistiji se upravo slavi spomen na taj najveći događaj, jer u sebi sadrži spasenjsko djelovanje na svakog čovjeka koji svojim srcem vjere pristupa ovom slavlju.
(Sv. Pričest) Euharistija ili “Gospodnja večera” najpotpunije je vidljivo očitovanje našega zajedništva vjere s Bogom i jedinstva svega Božjega naroda na zemlji. Sam Isus Krist slavio je starozavjetnu vazmenu (pashalnu) večeru i često sudjelovao u drugim religioznim gozbama svoga vremena. On je čudesnim umnažanjem kruha, svojim govorom o kruhu života te prispodobom o kraljevskoj svadbenoj večeri navijestio da će svojoj Crkvi ostaviti gozbu kao novi oblik štovanja Boga i bratskog okupljanja vjernika. To je Isus vidljivo učinio na Posljednjoj večeri prije svoje muke. Tu je svoje učenike poučavao i bodrio da ustraju u jedinstvu i ljubavi, molio je za njih i za sve ljude svoju velikosvećeničku molitvu (Iv 17) i na kraju je uzeo kruh, izrekao hvalu Bogu, razlomio kruh i dao ga učenicima govoreći: “OVO JE MOJE TIJELO KOJE SE ZA VAS DAJE. OVO ČINITE MENI NA SPOMEN”. Zatim im je pružio čašu s vinom govoreći: “OVA JE ČAŠA NOVI SAVEZ U MOJOJ KRVI, KOJA SE ZA VAS PROLIJEVA”. Tako se Isus u znakovima kruha i vina sav predao Ocu i ljudima. Na Posljednjoj večeri ustanovio je Euharistiju, Gospodnju večeru ili misu kao “spomen-čin” svoga potpunog predanja, svog žrtvovanja. Predvođenje slavlja svete mise je preko apostola povjereno biskupima i svećenicima da zajedno sa cijelom Crkvom, svim vjernicima slave Kristovo otajstvo spasenja. Misa je sakrament Isusove žrtvene hvale Bogu. U njoj se znakovito, “sakramentalno” slavi i obnavlja Isusova žrtva za naše spasenje, njegova smrt i uskrsnuće. Blagujući posvećeni kruh i vino, primamo Isusovo tijelo “koje se za nas daje”, i njegovu krv “koja se za nas prolijeva” i time se u potpunosti sjedinjujemo s Kristom. Vjernici se okupljaju na slavlje euharistije – svete mise da budu zajedno s Kristom te da po pričesti postanu Otajstveno Tijelo Kristovo – Crkva. Euharistiju ili svetu misu dijelimo na dva velika dijela: služba riječi i euharistijska služba. Služba riječi nas želi pripremiti na sakramentalni susret s Kristom u euharistijskoj pričesti. Euharistijska služba je središnji dio svete mise u kojem se slavi spomen-čin Isusove muke, smrti i uskrsnuća kada kruh i vino posvećenjem postaju nova stvarnost Kristova tijela i njegove krvi te se uvijek iznova predaju cijelom čovječanstvu kao dar spasenja.
Po sakramentu pomirenja ili ispovijedi Bog preko svećenika oprašta sve učinjene grijehe koje iskreno ispovjedimo. Za ovaj sakrament imamo tri naziva: sakrament pomirenja – pomirujemo se s Bogom, s ljudima i sa samima sobom; sakrament ispovijedi – ispovijedamo i pred svećenikom, službenikom Crkve, Bogu priznajemo grijehe; sakrament pokore – izvršavamo pokoru za grijehe koje smo počinili. Da bi sakrament bio cjelovit i potpun trebaju biti uključena sva tri značenja sakramenta. Isus je ustanovio ovaj sakrament kad se poslije uskrsnuća ukazao svojim učenicima i rekao im: “Primite Duha Svetoga. Kojima oprostite grijehe, oprošteni su im, kojima zadržite, zadržani su im.” (Mt 20,22). Ispovijed je nenadomjestivo čišćenje duše i duhovnog mira po kojem se čovjeku opraštaju grijesi, a samim time biva ojačan u borbi protiv grijeha, daje mu duhovnu slobodu, jača vjeru, potiče na unutarnju promjenu i djela milosrđa. Da bi se dobro i plodonosno ispovjedili potrebno je sljedeće:
– ispitati savjest
– iskreno se pokajati za grijehe
– čvrsto odlučiti da više nećemo griješiti
– iskreno ispovjediti sve grijehe
– izvršiti zadanu pokoru
Sam čin ispovijedi sastoji se od dva dijela: priznavanja grijeha u kojem se čovjek djelovanjem Duha Svetoga obraća i priznaje grijehe i svećenikovo odrješenje koji u Kristovo ime podjeljuje oproštenje i određuje način zadovoljštine, tj. pokore za grijehe. S misterijem patnje suočavamo se osobito u bolesti. U bolesti, vlastitoj ili tuđoj, doživljavamo što znači trpjeti i biti ispunjen strahom i tjeskobom pred neizvjesnom budućnošću i pred smrću. Bolest je iskušenje za našu vjeru, za naše pouzdanje i za našu ljubav. S patnjom i s bolešću se treba suočiti. Tek tada možemo naslutiti i doživjeti koji je njihov “smisao”. Koji je “smisao” patnje i bolesti u Božjem naumu (planu) spasenja i oslobođenja čovjekova i svega stvorenja, mi kršćani otkrivamo u Isusu Kristu, koji je bio posebno pažljiv prema onima koji su trpjeli: poklanjao im je svoju prisutnost, oslobađao ih je tjeskobe i grijeha, na čudesan ih je način ozdravljao. Isus je svojoj zajednici – Crkvi – povjerio da bude prisutna među bolesnima i svima koji pate i da se za njih brine onako kako im je on bio prisutan i kako se on brinuo za njih. Samom ovom brigom ustanovio je sakrament bolesničkog pomazanja.
Sakrament bolesničkog pomazanja je susreta uskrslog Krista i njegove zajednice (Crkve) s bolesnom braćom. Ovim sakramentom bolesnik prima milost Duha Svetoga, snagu da izdrži u patnji te lakše podnosi boli. Bolesniku se ovim sakramentalnim pomazanjem također opraštaju grijesi ako se bolesnik ne može ispovjediti. Sakrament bolesničkog pomazanja može se dijeliti svim vjernicima koji su teže bolesni (npr. prije operacije uslijed opasne bolesti, starijim i bolesnim osobama kojima su snage znatno popustile i sl.). Kada se ovaj sakrament dijeli umirućima tada se dijeli POPUDBINA (hrana za putovanje u vječni život).
(Sveti Red) Po vjeri i krštenju svi pripadamo Božjem narodu, a samim time svi smo ubrojeni u “opće svećenstvo”, dionici Kristova svećeništva. Kao vjernici poslani smo naviještati Krista raspetoga, njegovo Evanđelje kud god koračamo u životu. Osim općeg svećeništva svih vjernika u Crkvi postoji i posebna služba, posebno svećeništvo koje nazivamo “ministerijalno svećeništvo” (naziv “ministerijalni” dolazi od latinske riječi koja znači “služenje”, “služba”). Ta se posebna služba u Crkvi povjerava sakramentom svetoga reda. Ovaj sakrament svetog reda ustanovio je Isus na posljednjoj večeri kad je nakon blagoslova kruha i vina rekao svojim učenicima: “Ovo činite meni na spomen”. Svećenički red jest sakrament po kojemu se osobe posvećuju za predvodnike i učitelje Kristove zajednice, na poseban su način znak prisutnosti Isusa Krista koji je u punom smislu jedini Svećenik i Glava Crkve. Ovaj sakrament primaju biskupi, svećenici i đakoni. Kolegij (zbor) biskupa, na čelu kojega se nalazi rimski biskup (papa), i kolegij (zbor) prezbitera (svećenika), koji predvodi biskup, vidljivo označuju Isusa Krista kao jedinog Predvodnika i Glavu Crkve. Oni su tako i znak jedinstva Crkve koju u jedno povezuje Kristov Duh. Trenutci kada dvoje ljudi, koji su spoznali da se vole, definitivno odlučuju započeti novi, zajednički život, spadaju u najznačajnije trenutke njihova života. Velik je i neizreciv misterij ljubavi između muškarca i žene koji se za cio život “predaju” jedno drugome da svoju ljubav žive neopozivo i do kraja vjerno. To je tolika tajna da je bračna ljubav između muža i žene u biblijskom govoru “znak” (simbol, slika) Božje ljubavi prema njegovu narodu.
Kršćanska je ženidba sakrament, tj. “vidljivi znak” “nevidljive” Božje prisutnosti i ljubavi u životu bračnih drugova. Time veličina i ljepota ljudske ljubavi dobiva novi smisao: kršćanska je ženidba trajni “znak” Saveza ljubavi što ga je Bog sklopio s čovječanstvom u Isusu Kristu; kršćanska je ženidba “znak” ljubavi koju Bog dariva supruzima i kojom ih povezuje sa sobom; ona je sakrament i zato što na otajstven način izražava vjeru i nadu muža i žene da njihova ljudska ljubav može postati mnogo više nego što jest jer se temelji na Božjoj ljubavi i vjernosti.
