Hodočašće u Bleiburg i Vukovar

Povodom dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, dio vjernika Hrvatske katoličke župe Frankfurt na čelu s duhovnikom fra Antom Bilokapić, OFM uputila se u petak 15. studenog 2024 nakon večernje sv. mise na hodočašće u Vukovar i Bleiburg.

Na putu za Vukovar, u subotu 16. studenog 2024. u ranim jutarnjim satima svratili smo na Bleiburg, na kojem su se početkom svibnja 1945. slijevale kolone hrvatskih vojnika i civila koje su željele naći utočište kod savezničkih tj. britanskih snaga. Prema britanskim vojnim izvorima, hrvatske izbjegličke kolone kroz Sloveniju prema Austriji činilo je oko 700.000 ljudi. Od toga broja tri četvrtine zarobljena je na slovenskoj strani granice od strane jugoslovenkih partizana, ostali su se uspjeli probiti do Bleiburškog polja i predati britanskim snagama. Nažalost Britanci ih nisu zaštitili nego su ih prisilili na predaju oružje i zajedno s civilima izručili Titovim partizanima. Nakon toga uslijedla je kalvarija hrvatskog naroda poznata pod nazivom Bleiburška tragedija – po istoimenom gradiću Bleiburg ili Hrvatski križni put – prema kolonama smrti u kojima su se zarobljenici kretali od austrijsko-slovenske do makedonsko-bugarske granice. Pored spomenika kojeg je podigao Petar Miloš 1987.;

pomolili smo se i zapalili svijeće u spomen svim poginulim žrtvama komunističkog pokolja, te smo se uputili u procesiji prema Unter-Loibachu, gdje smo posjetili grob-spomenik hrvatskih vojnika. Nakon toga nastavili smo put za Hrvatsku. U predvečerje smo stigli u hotel Slavonia u Vinkovce. Poslije večere uputili smo se u razgledanje Vinkovaca.

Drugi dan hodočašća započeo je sv. misom u crkvi sv. Euzebija i Poliona u koncelebraciji domaćina vlč. Antonia Pekića  i našeg fra Ante Bilokapića. Po završetku svete mise, u hotelu gdje smo noćili, poslužen nam je obilan slavonski doručak.

Nakon okrijepe, krenuli smo put Vukovara…

„Stoji grad…

Pod kišom čelika, ognja i smrti

Gdje paklena sila svoj zadnji ples vrti

Stoji grad…
Vječan k’o narod, ponosno stoji

I posljednje dane dušmanu broji

Vukovar…
Iz majčinog krika sloboda se rađa

I uskoro bijela zaplovit će lađa

Do Sunca…

Iz krvi i bola niknut’ će cvijeće

I nikada narod zaboravit’ neće

Vukovar!…

Prva postaja bila nam je posjet Nacionalnoj memorijalnoj bolnici „Dr. Juraj Njavro“. Tijekom opsade grada 1991. godine vukovarska bolnica bila je neprekidno izložena nemilosrdnom granatiranju, rad osoblja bolnice odvijao se u nehumanim uvjetima, nedostajalo je svega, ali usprkos svemu svi su obavljali svoje zadaće. Nakon pada grada iz bolnice je prisilno odvedeno oko 400 osoba, ranjenika, civila i djelatnika bolnice. Mnogi od njih nisu se nikad vratili; najmanje 264 osobe ubijene su na raznim stratištima. Najviše na Ovčari gdje je strijeljano 200 osoba, među kojima i 18 djelatnika bolnice.

Po završetku obilaska bolnice, itinerer puta vodio nas je kroz Trpinjsku cestu poznatiju kao „groblje tenkova“, pored Memorijalnog centra pa sve do Vukovarskog vodotornja, simbola otpora i stradanja grada, te na kraju, prema Ovčari. Spomen dom Ovčara i masovna grobnica, mjesto je na kojem se dogodio ratni zločin koji su počinili pripadnici JNA i srpskih paravojnih postrojbi u noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine. U toj hladnoj noći ubijeno je više od 200 osoba. Dvije stotine grmova, po jedan za svaku žrtvu, posađeno je na mjestu masovne grobnice te predstavljaju lokaciju i dimenzije grobnice. Ispred grobnice nalaze se spomenik i križ. Zajedničkom molitvom hodočasnika koju je predvodio fra Ante Bilokapić, te paljenjem svijeća ispred spomenika i križa završili smo obilazak puta muke i kalvarije branitelja, ranjenika i civila, a isto tako i našeg odavanja počasti njima.

Na kraju dinamičnog dana, vraćajući se prema Vinkovcima, u autobusu su se mogle osjetiti pomiješane emocije tuge i sjete. Unatoč tomu među hodočasnicima nije nedostajalo dobrog i pozitivnog raspoloženja.
Vožnja do Vinkovaca prošla je u trenu, tijela su vapila za odmorom jer valjalo je prikupiti energiju za sutrašnji dan. Povratak u Vukovar i sudjelovanje u Koloni sjećanja uz nazočnost hodočasnika iz svih krajeva Lijepe naše i svijeta, poslati snažnu poruku kako njihova žrtva nije bila uzaludna, da nisu zaboravljeni i da u našim sjećanjima žive vječno. Baš kako i stoji na jednom od murala kojeg smo putem ugledali: „Navik on živi ki zgine pošteno.“
                                                         

…Stoji grad“

Jutro trećeg dana hodočašča je svanulo hladno i maglovito.
Poslije doručka u restoranu hotela Slavonija u Vinkovcima ulazimo u autobus i prema planu u 8 sati krećemo put Vukovara. Naš brat iz OFS-a, Mario Perković, rođeni Vinkovčanin, daje nam informacije o samome gradu i ulicama kojima prolazimo. Iz njegovog izlaganja osjeća se ljubav prema rodnome gradu koji je teško stradao u Domovinskome ratu. Prolazimo kroz hrvatsko selo Bršadin s većinskim srpskim stanovništvom; poslije Bršadina na lijevoj strani nam je silos Đergaj gdje su bili položaji Zbora narodne garde i čijim je raketiranjem u kolovozu 1991. godine počeo rat u Vukovaru. Dolaskom u Vukovar kod bolnice i nakon dogovora s našim vozačem, bratom Ivanom Komšićem, također članom franjevačkog trečeg reda, krećemo prema središtu Vukovara. Na putu susrećemo mnoštvo ljudi, ratnih veterana, obitelji s djecom, starijih osoba, svećenika i velik broj mladih koji su nosili bijele majice s imenima vukovarskih žrtava.

Uskoro i mi dobivamo iste bijele majice zahvaljujući g. Dinku Grgat. Veliko mu hvala na toj ideji i organizaciji. U bijelim majcima krećemo prema početku kolone gdje nas je pokretač inicijative „Umjesto njih“, pater Ike Mandurić svrstao po šest u samu Kolonu sjećanja. 2656 mladih i mi zajedno s njima nosilo je majice s imenima vukovarskih žrtava u Koloni sjećanja. U 10.30 sati polako krećemo od vukovarske bolnice prema Memorijalnom centru koji je udaljen 5,5 km od mjesta polaska. Veliki broj ljudi stoji sa strane i prati kolonu; bijele majice izazvaju reakciju kod tih ljudi i svjedočimo potresnim scenama. Ljudi sa suzama u očima gledaju u te majice te u trenutku prepoznavanja imena nekog svoga bližnjega na majici mole za fotografiranje s nositeljem majice: kao da su stadalnici oživjeli i sad koračaju zajedno s nama. Potresno i dirljivo svjedočanstvo koje dokazuje neraskidivu povezanost naših ljudi sa svojim nestalima i poginulima.

Dolazimo na groblje tj. Memorijalni centar gdje leže posmrtni ostaci naših branitelja. Polako se okupljamo čekajući početak sv. mise koju predvodi zagrebački nadbiskup i metropolit Dražen Kutleša. U svojoj je homiliji, između ostalog, nadbiskup istaknuo da žrtva naših poginulih branitelja ima duboku sličnost s Kristovom žrtvom. Njihove žrtve i žrtve svih branitelja čija su imena zapisana u kenotafu zavjetne crkve Svete Mati Slobode u Zagrebu, kao i svih onih koji su pali za Hrvatsku kroz našu bremenitu povijest, omogućila nam je da imamo državu, da možemo hodati u Koloni sjećanja koja na neki način simbolizira uskrsnuće poslije velike muke i patnje.

Nakon sv. mise i zajedničkog slikanja ispred spomenika Memorijalnog centra, ulazimo u autobus i krećemo za Vinkovce. Nakon večere u hotelu polazimo za Frankfurt u koji sretno stižemo sljedeći dan u 10.30 sati zahvaljujući našim vozačima Ivanu Komšiću i njegovom kolegi.

Hvala našem fra Anti Bilokapiću na inicijativi, duhovnom vodstvu i organizaciji
zajedno s Mariom Perkovićem, Miroslavom Kurbašom i Vjekoslavom Luburićem.

Podijeli